Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići Likovi
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
LIKOVI
Ante Stipančić
Ante Stipančić bio je sin bogatoga Pavla Stipančića, krčmara i brodovlasnika čiji su brodovi plovili po cijelom Sredozemlju. Stipančići su bili stara senjska
patricijska obitelj, no Pavle nije previše držao do svojega statusa. Antu je poslao u vojnu službu gdje je ovaj, nakon mnogo potrošenog vremena i novca došao do čina natporučnika, a onda odustao od vojne službe i od očeva novca živio po većim gradovima. U Senj se vratio s četrdesetak godina i uskoro oženio Valpurgom. Imali su dvoje djece: sina Jurja i kćer Luciju. Ante smatra da je zbog svojega podrijetla bolji od drugih i čitavoga ga života vodi ambicija uspeti se što više na društvenoj i političkoj ljestvici i istovremeno osigurati dobar položaj i svojem sinu. Iako nije plemić, na krštenju sina odijeva plemićko odijelo i nosi plemićki mač što izaziva negodovanje senjskih plemića i sudsku tužbu. Parnicu je izgubio i zauvijek zamrzio plemiće. Svoju je mržnju želio prenijeti i na Jurja. Nečasnim i nemoralnim političkim potezima pokušava se domoći položaja. Za vrijeme Napoleonove vlasti prijavljuje rođaka Domazetovića, tadašnjeg načelnika kako bi se domogao njegove titule i pokazao odanost francuskoj vlasti. Kada se na vlast vraćaju Austrijanci, iskazuje vjernost austrijskoj kruni i traži mjesto suca. Klanja se Talijanima, a izbor za zastupnika u Saboru vidi kao mogućnost priklanjanja Mađarima. Do njega ne dopiru preporodne ideje iako bi upravo zahvaljujući kanoniku Vukasoviću, oduševljenom ilircu, mogao postati zastupnik. Svojom političkom neodlučnošću nastoji samo ostati na vlasti. Kao predstavnik patricijskog sloja koji neizbježno propada, Ante Stipančić nije se znao ili se nije ni želio prilagoditi novim uvjetima.
Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići-likovi – Sjedi 5
Svoje nasljedstvo troši na sina, prodaje naslijeđene brodove, a gotovo da ništa ne privređuje pa osim moralne doživljava i materijalnu propast. Prisiljen je posuđivati novac nadajući se da će mu sin završiti pravo i ponovno obogatiti obitelj. No, na kraju umire ostavljajući ženu i kćer bez ičega.
Kao obiteljski čovjek Ante je tipični autoritativni pater familias, glava patrijarhalne obitelji u kojoj muškarac ima pravo na sve i to pravo u potpunosti koristi. Svojom se suprugom Valpurgom oženio kada joj je bilo šesnaest godina i vješto je odvojio od svijeta te prilagodio sebi i svojim potrebama pretvarajući je u vlastitu sluškinju. Zbog ovako velike razlike u godinama, ali i zbog Antinog karatktera i njegove umišljene intelektualne i obrazovne nadmoći nad Valpurgom, njezina podređenost mužu, što je bilo uobičajeno u to vrijeme, bila mnogo izraženija nego u drugim kućama. I u odgoju djece također pravi razliku između muškog i ženskog djeteta. Svu svoju pažnju usmjerava prema sinu Jurju kojega obožava i potpuno se predaje njegovu odgoju i obrazovanju, osobito kada primijeti da je dječak inteligentan i da brzo uči. Svakodnevno se zatvara s njim u radnu sobu i poučava ga. Odlaze zajedno u šetnje. Ante udaljava svojega sina i od ženskog dijela obitelji i od sredine u kojoj žive. Ne dopušta Valpurgi iskazivanje bilo kakvih nježnosti prema sinu kako ga ne bi razmazila. Nakon Jurjevog odlaska u Beč na školovanje Antina je pažnja i dalje usmjerena samo na njega. Jurjevo se školovanje oduljilo i on nikako nije završavao pravo, no otac mu i dalje šalje novac neprestano ga opravdavajući bez obzira što Juraj novac troši na zabavljanje i kocku. Ante ne samo da Jurju šalje sav novac nego mu pokušava stvoriti uvjete za političku i društvenu karijeru. Iako je sasvim očigledno da se Juraj ne želi vratiti u Senj i da mu je jedino važan novac koji mu šalje, Ante ne odustaje od svojega sina i nade da će ostvariti njegove ambicije pa je njegovo razočaranje time još veće
I dok svu ljubav i pažnju usmjerava na sina, kćer Luciju ni ne primjećuje i potpuno je zanemaruje. Djevojčica do šeste godine nije smjela ni ručati za obiteljskim stolom, ne dopušta joj odlazak na školovanje u ženski zavod i samo joj jednom u životu dopušta odlazak na zabavu, a i to samo zbog vlastite sujete jer je neki plemić veličao ljepotu njegove kćeri. Nikada nema novaca za djevojčine potrebe, za sitnice koje svakoj djevojci trebaju. Ne dopušta joj čak ni čitanje njemačkih romana jer su oni, po njegovu mišljenju, put u nemoral. Nakon Jurjeva odlaska u Beč preuzima na sebe djevojčino obrazovanje i pokušava je odgojiti kako mu je uspjelo s njezinom majkom, no Lucija shvaća nepravdu i opire se ocu pa su u neprestanim sukobima. Na kraju ipak shvaća Lucijinu dobrotu i poniznost i da je ono što je tražio daleko, u stvari stalno bilo u njegovoj kući.
Ante pred kraj života shvaća da je u odgoju njegove djece nešto bilo pogrešno, no ne shvaća svoju ulogu i krivicu u njihovim sudbinama, nego za sve okrivljuje Valpurgu i njezin odgoj, osobito u Lucijinu slučaju. Umire slomljen materijalnim i političkim neuspjesima, ali i, što je mnogo gore, razočaran i svjestan moralne propasti svojega sina.
Kroz lik Ante Stipančića Novak je prikazao nekada bogate senjske patricije, pripadnike jednoga društvenoga sloja koji u novonastaloj situaciji (propadanje Senja) nema više smisla postojati. On je oličenje moralne trulosti i egoizma tog sloja u kojem ne ostaje ništa osim nagona za vlašću i posjedovanjem.
Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići-likovi – Sjedi 5
Objašnjenje:
Valpurga Stipančić udala se vrlo mlada, sa šesnaest godina za mnogo starijeg četrdesetogodišnjaka Antu Stipančića. Valpurga potječe iz ugledne senjske loze Domazetovića, no njezina je obitelj zbog nerada i lošeg poslovanja osiromašila pa je njezinim roditeljima bilo drago da se Ante zanima za njihovu kćer bez obzira što je mnogo stariji. Valpurga je bila iznimno lijepa djevojka i lako je privukla Antu. Odgajana u strogom patrijarhalnom duhu, mlada, naivna i neiskvarena rado je prihvatila njegovu bračnu ponudu zaslijepljena slatkišima koje joj je donosio, lijepom odjećom koju će nositi na vjenčanju i idiličnom slikom sebe kao gospođe koja u svilenim haljinama odlazi u posjete drugim gospođama. Ljubavi prema njemu nije bilo, ali nije joj bio ni mrzak.
Nakon vjenčanja muž ju je potpuno prilagodio sebi i svojim potrebama što je ona bez otpora prihvatila diveći se njegovim gospodskim navikama. Prihvatila je njegovu naprasitu narav i u konačnici prihvatila svoju ulogu ropkinje koja u odnosu na ostale sluškinje u kući ima samo pravo sjediti za istim stolom kao gospodar. Budući da ne zna za drugo, nikada joj ne pada na pamet pobuniti se iako shvaća da njezin muž pogrešno odgaja sina i da se nepravedno odnosi prema kćeri. Sa sinom nije ostvarila prisan odnos jer je Ante preuzeo svu brigu oko njegova odgoja, nije ga smjela zagrliti ni poljubiti. Nakon sinovljeva odlaska u Beč o njemu zna samo ono što joj muž kaže. Sa sinom dolazi u kontakt tek nakon Antine smrti. Čeznutljivo je čekala njegov dolazak, no on ju je samo iskoristio uzimajući joj posljednji novac. Uzaludno se nadala da će joj vratit dug, no on se nije javljao, a nju je više boljelo siromaštvo od gubitka sina. Osjećala je da ga je odavno počela gubiti, još onda kada je otišao u Beč, a pri zadnjem susretu s njim shvatila je da joj je taj čovjek stran.
Valpurgin je odnos s kćeri bio mnogo prisniji. Želi da joj se kći školuje, da odlazi na zabave i da se, u konačnici, uda. Istovremeno nema snage odlučno se suprotstaviti mužu i jače se zauzeti za Lucijina prava. Suosjeća s njom, ali ne čini ništa da bi njezinoj kćeri bilo bolje. Svjesna je potlačene uloge žene u društvu u kojem živi, ali je za nju takva uloga normalna i Luciju odgaja na isti način. Sukobe Ante i Lucije pokušava rješavati tako da opravdava jedno drugomu, ali se na kraju uvijek priklanja mužu i uvjerava kćer da je ona ta koja se treba ispričati, podčiniti, ne samo zato što je žena nego i zato što se boji muževljevih prigovora da je loše odgojila djecu.
Nakon Antine smrti i potpunog osiromašenja seli se s Lucijom u malu kuću iščekujući Alfredovu pomoć. Brine se za sve bolesniju kćer, a kada shvati da se Alfred neće vratiti, nagovara Martina Tintora da u Alfredovo ime Luciji piše ljubavna pisma. Djevojku je zatvorila u pregrijanu sobicu koju nikada nije zračila i budno bdjela nad njezinim zdravljem koje se nije poboljšavalo. Sve je ovo radila u najboljoj namjeri ne želeći da se Lucija osjeća nesretnom, ostavljenom i usamljenom, ali nije mogla zaštiti kćer od istine i surove stvarnosti.
Valpurga, patnica kojoj je, kao i mnogim drugim nesretnim ženama onoga doba koje predstavlja, život prošao u neznanju i vječnom robovanju, umire sama, na Veliki petak, dvije godine nakon Lucijine smrti. Umire na Nehaju ogrnuta bijelom plahtom proseći s ostalim gradskim siromasima.
Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići-likovi – Sjedi 5
Juraj Stipančić
Objašnjenje:
Karakter i život Jurja Stipančića rezultat su njegova odgoja u obitelji. Obožavani sin Ante Stipančića od rođenja je naučio da je najvažnija osoba na svijetu. Otac je sav svoj trud, vrijeme, novac i osjećaje uložio u njega i njegovo obrazovanje. Juraj je živio izoliran od svojeg grada i svoje obitelji. Da bi ga odvojio od malograđanske sredine, otac mu dopustio da se tijekom cijeloga svojeg školovanja u Beču ne vraća u Senj. Tako se potpuno otuđio.
Juraj u Beču nije iskoristio svoju inteligenciju i nadarenost kako bi usrećio oca i uzdignuo ime Stipančića. Kockanje i alkohol njegova su glavna zanimacija i novac, koji mu otac nesebično šalje, troši na zabavu i kockarske dugove. S majkom i sestrom gotovo uopće ne kontaktira. Ni dok je bio dječak, nije s njima uspostavio dublje veze. Majka ga nije smjela ni zagrliti ni poljubiti. Gledao je kako se otac odnosi prema njoj i nije ju doživljavao kao važnu osobu. Dok je bio u Beču, samo je jednom dobio njezino pismo koje je napisala prema Antinim uputama. Ni sa sestrom se nije dopisivao. Jednom ga je samo molila da piše ocu da je pusti na ples. On je to i napravio, ali, kako sam kaže, napravio bi to iz pristojnosti bilo kojoj djevojci.
U Senj se vratio tek nakon očeve smrti kako bi od majke uzeo novac kojim bi platio dugove.
O njegovim razmišljanjima, stavovima i odnosima prema članovima svoje obitelji najviše se može pročitati iz njegovih pisama prijatelju Mukiju. U tim pismima razmišlja o svojem ocu kojega je uvijek doživljavao nadarenim, ali dosadnim, suhoparnim, nezanimljivim čovjekom koji zapovijeda i koji se nikada ne smije. Juraj je bio svjestan da je u roditeljskoj kući jedini on bio bitan, znao je da je očev odnos prema ženama, majci i sestri, nepravedan i nehuman, no nije ga to ražalostilo i nije suosjećao s njima. Svjestan je i hladnoće i neljubavi koja je vladala u njihovoj obitelji i stava da su žene stvari, ali je to prihvaćao i racionalno si objasnio da on sam za to nije kriv. No, kaže da bi mu ipak bilo draže da prema majci i sestri osjeća ljubav.
Svoj život i odnose sa svojom obitelji sagledao je u potpunosti, ali nema nikakvih osjećaja ni prema ocu ni prema majci i sestri. Čak nema ni osjećaj bratske odgovornosti kada Albert, kojega je doveo sa sobom, zavodi njegovu sestru iako zna da taj mladić samo glumi i da nema nikakvih poštenih namjera prema njegovoj sestri za koju zna da je naivna i željna ljubavi pa time i lakomislena. Čak se na neki način i ruga njezinoj naivnosti kao i naivnosti svoje majke koja je uvjerena u časne Albertove namjere. No, iako sve zna i sve vidi, Jurju ne pada na pamet bilo što učiniti, barem ih upozoriti. Ne osjeća bilo kakvu odgovornost zbog činjenice da je sva obiteljska imovina potrošena na njegovo dugogodišnje obrazovanje. Bez obzira na to on traži još. Iako je svjestan da novaca više nema, prijeti majci da će se, ako ne proda kuću, ubiti znajući da ona takav argument neće moći odbiti. Kada dobije novac, odlazi ostavljajući majku i sestru potpuno osiromašene, ponižene i prevarene.
Nakon što je izdao svoju obitelj, Juraj izdaje i svoj rod. Ime mijenja u mađarsko i odlazi iz Hrvatske.
Juraj Stipančić predstavnik je generacije koja se školovala izvan domovine na koju je utjecao život u velegradu potpuno različit od malograđanske sredine u kojoj je odrastao. Nasljednik je to bogatog patricija koji je u promjenjivim političkim prilikama mijenjao svoje stavove i stranu onako kako su se prilike mijenjale odričući se obiteljskih veza, domoljubnih osjećaja, nacionalne pripadnosti. Juraj je otišao još dalje, promijenio je ime u mađarsko i odrekao se svojeg podrijetla, obitelji i sebe.
Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići-likovi – Sjedi 5
Lucija Stipančić
Lucija Stipančić žrtva je patrijarhalnog načina odgoja u svojoj obitelji. Za razliku od svoje majke Valpurge koja je prihvatila svoju potlačenu ulogu i nikada nije preispitivala odluke muža, Lucija je vrlo rano uvidjela svoj nepravedan i ponižavajuć položaj samo zbog svojega spola i bunila se protiv toga.
Luciju čitatelj upoznaje na početku romana kao lijepu djevojku koja zbog bolesti ne izlazi iz kuće. Živi u zatvorenoj sobi koju majka ne da zračiti, ljuta na svoju sudbinu, često bijesna i razrdražljiva. No vrlo se brzo kaje zbog grubih riječi koje je izgovorila majci.
Nepravedan odnos oca prema sebi, Lucija je osjećala od najranijeg djetinjstva. Do svoje šeste godine nije smjela objedovati za istim stolom s roditeljima i bratom. Otac je nije primjećivao i svu je pažnju usmjeravao na sina. Lucija se veselila trenutcima kada su otac i brat otišli u šetnju da bi mogla bez straha skakutati po hodnicima. Prema obiteljskim običajima ona i majka jele su lošiju hranu od muškaraca, a kada bi Jurju nešto ispalo, Lucija bi to morala pokupiti. Ovakav se odnos nastavio i nakon Jurjeva odlaska na školovanje. Otac je sav novac slao Jurju, ne obazirući se na Lucijine potrebe. Lucija se ljutila na oca, čeznula za izlascima i druženjem s vršnjakinjama. Doživjela je samo jedan odlazak na ples gdje je osjetila divljenje i ostavila svojom ljepotom dubok dojam na sudionike. Sjećanje na taj ples ostao je neiscrpna tema Lucijinih razgovora s majkom. Otac je nakon toga više nije puštao na zabave jer nije bilo novaca. Nije dobio mjesto suca, Juraj nije završavao školu, a sav je novac odlazio Beč.
Vjenceslav Novak Posljednji Stipančići-likovi – Sjedi 5
Odnosi između Lucije i oca postajali su sve hladniji. Otac je tražio da mu čita i da razgovara s njim, ali su njoj ti razgovori bili mučni i neprestano je okrivljavala oca da joj oduzima mladost i da je nepravedan prema njoj. Nakon svađe izazvane njezinom laži da ne čita njemački roman i očeve uvrede da je lažljivica i laka djevojka, Lucija zaključuje da ona u stvari nema ni oca ni brata i uspoređuje kako se očevi i braća drugih djevojaka odnose prema njoj.
Kada je Ante obolio, Lucija se, vidjevši ga slabog i ostarjelog, pokajala što mu je namjerno otežavala život i suprotstavljala mu se.
Brata je vidjela tek nakon očeve smrti. On je za nju bio stranac kojega nije poznavala i zbog kojega je sav njezin miraz potrošen, a ona cijeloga života živjela kao sluškinja. U kuću je doveo Alberta u kojega se Lucija naivna, strastvena i lakomislena zaljubila i postala njegova ljubavnica slijepo mu vjerujući. Albert i odlazi s Jurjem ostavljajući trudnu Luciju u suzama i nadi da će se uskoro vratiti i oženiti je. Saznavši da je trudna, Lucija obavještava o tomu Alberta koji joj šalje nekakav lijek od kojega će izgubiti dijete. Iako Lucija skriva svoju tajnu, Valpurga je otkriva, a Lucija osjeća stid, kajanje, žaljenje i sve više propada od tuge, čežnje, stida, ali i sušice koja je sve jača, a Valpurga se boji pozvati liječnika jer bi mogao otkriti strašnu tajnu.
Lucija se dopisuje s Albertom očekujući njegov dolazak sve više sumnjajući da pisma koja joj stižu nisu Albertova. Saznavši da je Albert oženjen, a da je pisma slao zaljubljeni Martin Tintor, Lucija se slama. Na samrtnoj postelji upoznaje Martina, ali ništa se više ne može promijeniti.
Lucija Stipančić najtragičniji je lik romana. Predstavlja djevojke odgojene u patrijarhalnom društvu i malograđanskoj sredini koja sputava žensku sreću i slobodu. Te su djevojke svjesne nepravde i osjećaju da se moraju pobuniti, da imaju pravo na svoju mladost, ljubav, život, ali su nemoćne jer žive u vremenu promjene i moraju se boriti protiv zastarjelih stavova sredine u kojoj žive. Novak ne optužuje Luciju iako se zbog svoje naivnosti i zaljubljenosti prepustila Alfredu. Kroz njezin lik progovara o tragici žena kraja iz kojega je i sam potekao te problematizira pitanje osobne sreće i mogućnost njezina ostvarenja. Lucija nije uspjela ostvariti svoju sreću i poput mnogih Novakovih likova završava tragično.