Zločin i kazna Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Bilješke o djelu:
“Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom,koji čini prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih romanaDostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana – u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u kojimaje ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubojstva tek počinje zaplitati.
Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnikovu i o situaciji ukojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin. Kad se predstavi lihvarkitek tada doznajemo kako se zove, i to od njega samoga. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika. Raskoljnikov je siromašan student i živi od novca što mu šalju majka isestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima upovijesti uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog “nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje muona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće, što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilima koje sam postavlja. Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se našao u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova.On mu je pričao osvojoj obitelji, ženi – Katarini Ivanovnoj, i kćerci Sonji koja sebavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio, Raskoljnikov ga je morao prati kući.Vidio je u kakvim uvjetima žive Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka. Raskoljnikov je od majke također dobio i pismo.U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju što će seona udati za Petra Petroviča najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje. Odlučio je da te večerimora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće. Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i daščicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje juje zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna.Starica ga je pustila u stan. Raskoljnikov je starici dao daščicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju. “Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, svagda u izgažennim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje itrpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan doknjega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi, odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo.
Ispod je film Zločin i kazna 1. i 2. dio. Titlove možete podesiti u Settings-subtitles, nisu na Hrvatskom ali ćete razumjeti..
Zločin i kazna 1. Dio
Zločin i kazna 2. Dio
Tamo je ugledao veliki kamen.
Zločin i kazna Fjodor Mihajlovič Dostojevski
“Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama, upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina; odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno zgrabikamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao, samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.” Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zaštoje tamo otišao. “Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta zabezeknut izraz.” “Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnostikrila se i dubina i dostojanstvo. Najbolji sunjegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine- visok, mršav, uvijek loše obrijan, crnokos. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.” Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući.Imao je groznicu i stalno je zamišljao nešto čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je također bio i Zosimov- doktor.
Zločin i kazna Fjodor Mihajlovič Dostojevski
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda, glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i sedamgodina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj posao.” Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin. “Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi. Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, time što ih nije navlačio nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistenakravata s ružičastim prugama, a što je najljepše- sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.” Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati mužemnjegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen iegoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom Raskoljnikov je opazio neku gužvu. “Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom” odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.” Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro. Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka.
Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu. “Odjećajoj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom zasebnomsvijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte ruke i ovdjeposve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata, svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela, i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje. Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.” Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je izbacio iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin. Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja, tobože za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin. Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.
“Sad je bila skromno i, štoviše, siromački obučena djevojka, još sasvimmlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran.“ Došla je da ga pozove na ručak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otišle Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod lihvarke.Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petrovičem, Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući. Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu, i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov. “Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana, s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade igizdavo odjeven.” Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao mujeda je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće rubalja ida će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao Raskoljnikov i Razumihinotišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali, i ona ga je izbacila iz stana i rekla mu da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao, Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim. Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da mučuva majku i sestru jer on možda više nikada neće doći kod njih. Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu. “Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vratašto su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna,bijahu još jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je većbiodrugi, susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalikna kakvu pojatu, imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato sedoimala pomalo nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac. Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana, nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom, a uza nj dva pletenastolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo zastora.”
Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta, ali ako ipakodluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu. Cijelo vrijemeRaskoljnikovljeva posjeta Sonjiiza jednih vrata stajao je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu. Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao kući. PetarPetrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao novce iz dobrodušnosti. “Andrej Semjonovič bijaše neishranjen čovjek niska rasta, nevjerojatnoplav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak iizvanredno uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.” Na daću koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi.Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič, ali ne zbog daće nego zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je Petrovič optužio Sonjuza krađu, došao je Andrej Semjonovič i rekao da je on vidio kakojePetrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep. U raspravu seumiješao i Raskoljnikov kojije ispričao kako se Petar Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katarina Ivanovna se posvađala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana. Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči. Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonjaje odmah otišla da vidi da li može ikako umiriti Katarinu. “Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio kao naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.“ Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zahariča,a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj haljinici.
“Katarinaje tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca
vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je
trčala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa
zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu
djecu.“
Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa.
Katarina Ivanovna ležala je u lijesu.
“Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila
Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući.“
Nakon službe božje Raskoljnikov je šetao po gradu, zalazio u krčme
jermu je bilostrašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje.
Te noćiprobudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2
popodnei sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne.
Čak se obradovaošto nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i
rekao mu da mu jemajka bolesna. Raskoljnikov mu je rekaokako ga je
neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu.
“Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao
da je voliš jer to i sama zna.“
Također mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič. Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin. Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovič je odgovorio: “Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih ubili”… Porfirij Petrovič daje Raskoljnikovu dandva odmora da se prošetai predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio. Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova. “Bilo je to nekočudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih, skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose. Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak i ukočen. Biloje nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio golemprsten s dragim kamenom.“ Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da će ga ubiti ako iskoristinešto štoje otkrio uzadnje vrijeme. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći. Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno. Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena. Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao. Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ. Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana. Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto za ubojstvo i kako će tu barem imati službenogsvjedoka. “I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.” Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kodkuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći. Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju. Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka. Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin. “Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin? I ne mislim na zločin niti ga mislim spirati sa sebe.” On moli Dunju za oprost: “Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.” Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putuodlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći se. Šećući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi: “Idi na raskrižje, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio i reci naglas cijelom svijetu: „Ja sam ubojica!“ ” Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počelidovikivati da je pijan i smijali su mu se. Otišao je u policiju isusreoBaruta (Ilja Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao. Već se spremio da će otići, ali se vratioi priznao svoj zločin. Suđenje je proteklo bez većih problema.Objasnio je zašto je ubio Lizavetu,ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je uzeo,asu tokasnije morali prihvatiti. Na početku suđenja Raskoljnikova majkase razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Sankt Petersburga do kraja suđenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja sučesto posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti. 2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenčali. Nakon vjenčanja Pulherija Aleksandrovna je postala još tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov naslućuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka, ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.
Zločin i kazna Fjodor Mihajlovič Dostojevski
stranica za download nekoliko lektira istog djela