Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.
Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.
Stil i jezik:
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona
Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana “Bistri vitez Don Quijote od Manche”, a u drugom dijelu o lažnom(Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput “tantum pellis et ossa fuit”, poslovice kao što je “nije zlato sve što sja” i citati. Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.
Kritika djela:
“Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. “Don Quijote” je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije “Biblije”, “Don Quijote” je doživio najviše prijevoda.”
Dojam o djelu:
Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo. Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno “ljepi” za stolicom. Ipak, uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1. dio ipak više svidio od 2. dijela. Iz piščeve biografije saznajemo da je 1. dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?
