|
dan |
antonim |
|
-vrijeme od izlaska do zalaska sunca |
noć -vrijeme od zalaska do izlaska sunca |
|
-vrijeme potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi |
višestruka antonimija – svako značenje (ili više njih) višeznačnice ima svoj antonimski par
primjer:
|
dalek |
antonim |
|
koji je na velikoj udaljenosti |
bliz |
|
vremenski dalek, davni |
nedavni |
|
stran, tuđ |
srodan, blizak |
antonimija kao stilsko sredstvo
antiteza – vrsta poredbe koja se temelji na opreci
paradoks – figura u kojoj se izriče naizgled u sebi suprotna misao, a zapravo skriva dublji smisao
oksimoron – vrsta antiteze odnosno paradoksa u kojem se spajanjem potpuno suprotnih pojmova stvara
nov pojam
HOMONIMIJA
homonimi – riječi koje imaju isti izraz, a različit sadržaj
vrste homonima
leksički – poklapaju se izrazi osnovnoga leksičkog oblika, primjer: put (staza) – put (tip kože), rak (bolest) –
rak (životinja)
oblični (morfološki)– nastaju tako da se njihovi izrazi izjednače tek u gramatičkim oblicima (deklinaciji, konjugaciji, komparaciji), primjer: sobom (instr. jd. imenica soba) – sobom (instr. zamjenice ja) – sobom (instr. jd. imenice sob)
Da bi dva leksema bila pravi homonimi moraju imati:
- različita značenja
- isti izraz (fonemski sustav)
- isti naglasak
- moraju se isto pisati
„nepravi“ homonimi
homografi (istopisnice) – dvije riječi koje imaju isti izraz i isto se pišu, ali nemaju isti naglasak, primjer: luk (povrće, oružje), soli (glagol u prezentu i imenica u gen. jd. ili nom. mn.)
homofoni (istozvučnice) – leksemi se u homonimskom paru isto izgovaraju, ali se različito pišu, primjer: Rijeka – rijeka, Višnja- višnja
RASLOJENOST LEKSIKA
leksik s obzirom na širinu uporabe – općeuporabni leksik-leksik koji poznaju svi govornici hrv.
jezika
–leksik ograničene uporabe – stručni i znanstveni nazivi, termini
RAZLOZI RASLOJAVANJA LEKSIKA
unutarjezični –
izvanjezični
VREMENSKA RASLOJENOST LEKSIKA
AKTIVNI LEKSIK – leksik koji je u aktivnoj uporabi (koristi se u komunikaciji)
PRIJELAZNI SLOJ – leksik koji prestaje biti u aktivnoj uporabi uporabi (leksemi postupno ulaze ili izlaze iz
aktivne uporabe)
ZASTARJELICE – leksemi koji prelaze iz aktivnoga u pasivni leksik
POMODNICE – leksemi koji označavaju neku pomodnu pojavu
OŽIVLJENICE – leksemi koji su se iz pasivnog vratili u aktivni leksik (zbog npr. političkih razloga)
NOVOTVORENICE – novi leksemi
PASIVNI LEKSIK – leksik koji sadržava riječi koje više nisu u aktivnoj uporabi
HISTORIZMI –leksemi koji su u pasivni leksik prešli zbog izvanjezičnih razloga (nestali su predmeti i pojave – titule, odjeća, novac, vojni nazivi, uporabni predmeti – koje su označavali; u aktivnom leksiku nemaju sinonime)
ARHAIZMI – leksemi koji su iz aktivnoga leksika prešli u pasivni zbog unutarjezičnih razloga
vrste arhaizama:
izrazni – zastario je izraz, a sadržaj je dobio novi izraz, istu pojavu ili predmet
označava novi leksem npr. jerbo – jer; traviti – očaravati; sveđ – uvijek…
sadržajni ili značenjski – zastario je sadržaj, izraz u aktivnom leksiku ima novo
značenje npr. stanovit- vječan u pasivnom leksiku, neki u aktivnom leksiku; jajnik – jelo od isprženih jaja u pasivnom, ženski spolni organ u aktivnom leksiku…
tvorbeni – zastario je tvorbeni element (najčešće sufiks ili prefiks), npr. ljepost – ljepota
fonološki – zastario je glasovni sustav, drugačije su se izgovarale npr. cesar – car, sarce – srce, kuralj – koralj…
grafijski i pravopisni (ortografski) – zastarjeli način pisanja ili uporaba starijeg tipa
pravopisa
PROSTORNA RASLOJENOST LEKSIKA
LEKSEMI S OBZIROM NA VELIČINU PROSTORA:
LOKALIZMI – riječi mjesnoga, lokalnoga govora, zauzimaju malo područje i specifični su za neko mjesto
REGIONALIZMI – riječi koje zauzimaju širi prostor – regiju (slavonski, srednjodalmatinski, lički…)
DIJALEKTIZMI – zauzimaju najšire područje; hrvatski jezik ima tri narječja i šesnaest dijelekata.
vrste dijalektizama
leksički – razlikuju se od standardnih svojim izrazom
značenjski– izraz se poklapa sa standardnim, ali ima drugačije značenje, npr. štok. oroz – pijetao,
stand. okidač; čak. smišan – lijep, stand. smiješan
tvorbeni – razlikuju se u tvorbenim elementima, npr. peharček- peharčić, ptiček – ptičica…
fonološki – razlikuju se u jednom glasu, naglasku, npr. črv-crv, pot-put, fala-hvala, moš-možeš…
etnografski – označavaju specifične stvari, pojave, običaje nekog područja, nemaju zamjenu u standardnom jeziku (gibanica, štrukli, čijalo…)
