Camao Antun Gustav Matoš
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Lektira Camao
Antun Gustav Matoš biografija
Antun Gustav Matoš bio je hrvatski književnik rođen u Tovarniku 1873. A umro u Zagrebu 1914. Pisao je novele, pjesme, eseje, feljtone i putopise. Književno gledano, bio je svestran u radu, ali i središnja figura hrvatske moderne. Pojavio se na književnoj sceni u Vijencu novelom Moć savjesti, s već 19 godina. Pripovjedačka dijela mu se dijele na tematiziranje zagrebačko-zagorskog prostora kojeg upotpunjuju stvarni likovi koje je sreo te na nešto bizarnije novele kojima vladaju snažni individualci kao likovi. U prozi se dotiče aktualnih problema u društvu i motiva ljubavnih misterija, pri čemu daje prednost psihološkim elementima nad socijalnim. Karakteristična su za njega nokturalne atmosfere i isto takva stanja. Putopisna proza mu je bila jako cijenjena, a on je inovativno uveo motive pejzaža kao zasebne teme i izražavanje emocionalnih ljudskih stanja i problema putem pejzaža. Poezijom se počeo izražavati već kao formirana osoba i formiran književnik. Europski trendovi u poeziji su tad bili oblikovani estetiziranjem i simbolizmom, što ni njega nije zaobišlo. Volio je dotjeranost forme i primjetan je snažan utjecaj Baudelairea, simbolista i parnasovaca s kojima se dobro upoznao za vrijeme života u Parizu. Ne libi se estetike ružnoće pa su mu motivi poezije, primjerice, starost i smrt te slični odbojni fenomeni. Neke od njegovih najboljih pjesama su ujedno i ponajbolja djela naše moderne: Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose.
Lektira Camao
kratak sadržaj prepričano
Mladi pijanist Alfred Kamenski saznaje od majke tužnu vijest o smrti njegovog mecene, inače i ujaka. Kako ga sama majka ne može uzdržavati,
moli ga da se vrati kući k njoj u Zagreb. On to ne učini, nego započinje šaroliku boemsku epizodu svog života ispunjenu besciljnim lutanjem po europskim gradovima, rasprodajom svega što ima, životom na ulici, obolijevanjem i sviranjem za sitniš. Na ulici ga tako oslabljelog od bolesti pronalazi bivši profesor i prima ga k sebi s planom da nakon oporavka ode na konzervatoriji i da ga završi. Plan s konzervatorijem se izjalovi zbog novačenja u vojsku, a poslije toga uslijedi posjet Zagrebu i majci, pa potom Beču. Izmijene se i druge europske metropole pa se tako nađe u Londonu radeći u nekom klubu, zatim u Norveškoj i konačno u Ženevi. Tamo se skrasi zaposlenjem kod imućnog židovskog bankara, baruna Diamanta. Iako je imao sve potrebno za lagodan život, puno u većoj mjeri nego u oskudnim mjesecima prije, ipak se Alfred nije osjećao spokojno. Baš naprotiv, morile su ga mračne suicidalne primisli i neki generalni osjećaj neuklapanja i nepripadanja u društvo i postavljene okvire. Žudio je i za Hrvatskom.
Jedne večeri svirajući tako kod mecene upoznaje lijepu Poljakinju Fanny. Ona je bila plemkinja i udana žena, ali njen bračni status nije bio prepreka ni njoj ni Alfredu Kamenskom da se odmah te večeri fatalno zaljube. Proživljavaju već tad snažne osjećaje jedan prema drugome, bez zadrške ih izražavaju riječima, s dojmom kao da se oduvijek poznaju. Spremni da odu zajedno, kreću njezinoj kući po stvari. U salonu kuće ih zapaža bijela papiga koja ih proučava i upija što govore. Pakiranje prekida dolazak Fannynog bijesnog muža Foresta kojem je lakaj dojavio za preljub. On pretražuje cijeli prostor dok Kamenski nalazi skrovište iza zastora. Baš kad bi se pomislilo da je skrivanje uspjelo, oglasi se papiga izdajničkim oponašanjem nježnosti Fanny i Kamenskog te donosi Alfredovu kravatu. Kad pobješnjeli Forest nasilno dohvati suprugu, Alfred se otkriva da joj skoči u pomoć. To završava kobno, jer mu Forest slomi obje ruke i baci ga preko balkona. Tu tragediji nije kraj, jer odmah zatim ubija Fanny, lakaja, pse i samog sebe vješajući se Alfredovom kravatom. Kad susjedi pronađu leševe, čuju papigu kako cijelo vrijeme ponavlja refren oponašajući Foresta.
Lektira Camao
Likovi
Alfred Kamenski. Kao nećak svećenika koji je bio ugledan, imao je tendenciju uvijek razočarati i obitelj i skupu poduku svojom netalentiranošću. Svi oko njega u djetinjstvu su mislili da nije pretjerano pametan niti sposoban za išta specifično, no to se promijenilo kad je pustio svoj anđeoski glas. On sam je počeo pokazivati želju za glazbom, a to nije ostalo neprimijećeno ni od njegova ujaka i ujedno mecene koji ga je, vođen tim otkrićem, poslao na bečki konzervatorij. Prekretnicu u inače pravocrtno planiranom životu Alfreda Kamenskog je stvorila smrt ujaka i posljedični izostanak novca. To je bilo podloga za puno lutanja Europom i neurednim životom. Bolje rečeno, životarenjem. Nemir nije bio samo izvanjski, već ga je nosio i iznutra, čak i kad mu je postalo dobro kod novog mecene. Tako načet patnjom pronalazi mir u aristokratkinji Fanny u koju se zaljubljuje na prvi pogled. Namjera da se upusti u ljubav s udanom ženom je ujedno bila i zadnja stvar kojoj se planirao prepustiti.
