Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplanke na kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenuti dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini (i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se povratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir, ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona; a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana. Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova: “Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
[raw]Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar!To je smisao Filipovih traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću, za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin junak, doktor Walter iz novele “In extremis”: “… doktor Walter osjetio jeu sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti.Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenomnacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula,zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da jepodloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”
Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Značenje riječi “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena, infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira. Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga kraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!«pa da se u njemu pokrene kotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira! Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag, ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost “sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepleteneda nisu vezane samo kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davnokao šesnaestogodišnjakzaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao dječak “zablati” dokraja i timezapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”; ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo) nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle; i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičan bijeg sa srebrom forinte u ušima – sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame.
Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. “Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.”
