Pet slikara koji odgovaraju na to pitanje
Image by Eric Perlin from Pixabay
O ideji da mentalne bolesti na neki način pridonose ili potiču kreativnost raspravlja se već stoljećima. Već je drevni grčki filozof Aristotel tvrdio da nijedan veliki um nije postojao bez zrnca ludila. Iako je dokazano da duševna bolest nije potrebna niti dovoljna da bi netko bio kreativniji od drugih, istina je da su se neki od najslavnijih umjetnika borili s problemima mentalnog zdravlja.
Nekima su od tih umjetnika unutarnji demoni ušli u njihova djela, za druge je čin stvaranja služio kao oblik terapeutskog olakšanja.
Francisco Goya (1746.-1828.)
Možda u niti u jednom umjetničkom opusu nije tako jednostavno uočiti početak mentalne bolesti kao u djelima Francisca Goye.
Njegova se umjetnička ostavština može lako podijeliti na dva razdoblja: prvo je obilježeno tapiserijama i portretima, a u drugom razdoblju, serije “Crne slike” i “Strahote rata” prikazuju sotonska bića, nasilne bitke i druge scene smrti i razaranja. Goyino mentalno propadanje povezano je s početkom njegove gluhoće u dobi od 46 godina. Mnogi povezuju njegovu gluhoću sa sifilisom kojim je zaražen u mladosti. Goya se, prema pismima i dnevnicima, sve više izolira, postaje paranoičan i uplašen.
Vincent van Gogh (1853.-1890.)
Nagađa se da je nizozemski slikar Vincent van Gogh imao epilepsiju i bipolarni poremećaj. Neki smatraju da je patio od shizofrenije, pretjeranog alkoholiziriranja.
Između 1886. i 1888. godine Van Gogh je živio u Parizu. Tijekom tog vremena, on je u svojim pismima dokumentirao, kako ih je sam nazvao, “epizode iznenadne panike, užasa i gubitaka svijesti”. U zadnje dvije godine života često je doživljavao napade euforije nakon kojih su slijedila razdoblja duboke depresije.
1888. odsjekao si je lijevo uho.
Godine 1889. dobrovoljno je otišao u mentalnu bolnicu Saint-Remy u Provansi. Dok je bio pod psihijatrijskom skrbi, stvorio je zapanjujuću seriju slika. Za sedamdesetak dana završio je 75 slika i više od stotine crteža i skica.
Unatoč svemu, osjećao se osamljen i neuspješan. Samo 10 tjedana nakon otpusta, umjetnik si je oduzeo život u 37. godini života. U povijesti umjetnosti ostao je jedan od najkreativnijih i najtalentiranijih umjetničkih umova 20. stoljeća.
Teoretičari umjetnosti tvrde da njegova genijalna djela nisu nastala pod utjecajem njegova ludila, nego upravo usprkos ludilu.
Paul Gauguin (1848. – 1903.)
Paul Gauguin bio je suvremenik Vincenta van Gogha. Umjetnici su se u početku družili i radili zajedno, ali se njihov odnos ubrzo pogoršao. Njihove rasprave o umjetnosti ponekad su bile vrlo strastvene i gotovo nasilne. Van Gogh je vjerovao da je važno raditi iz stvarnosti, dok je Gauguin radije slikao iz svoje mašte.
Pretpostavlja se da si je nakon jedne takve bijesne svađe, neposredno prije Božića 1888., uznemireni Vincent odsjekao lijevo uho.
Nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, Gauguin je pobjegao od stresa pariškog života i nastanio se u Francuskoj Polineziji, gdje je stvorio neka od svojih najpoznatijih djela. Premda je taj potez nudio umjetničku inspiraciju, nije mu pružio traženo olakšanje. Gauguin je i dalje patio od sifilisa, alkoholizma i ovisnosti o drogama. Umro je 1903. u 55. godini života predoziravši se morfijem.
Edvard Munch (1863. – 1944.)
Nitko nije mogao stvoriti sliku poput “Krika” bez pomoći nekih unutarnjih demona. Doista, norveški slikar Edvard Munch u svojim je dnevničkim zapisima opisao svoje suicidalne misli, halucinacije, fobije (uključujući agorafobiju – strah od otvorenog prostora) i druge osjećaje koji su u njemu izazivali psihičku i fizičku bol. Prema ovim zapisima i dokumentima s njegova putovanja po Europi gdje je njegovo manično poremećeno ponašanje kulmirniralo pucanjem u vlastite prste na lijevoj ruci, stručnjaci su zaključili da je Munch vjerojatno patio od bipolarnog poremećaja i pshihoze. 1908. Munch je hospitaliziran zbog pojačanih slušnih halucinacija, depresije i suicidalnih nagona.
U jednom je zapisu opisao mentalni slom koji je rezultirao njegovim najpoznatijim remek-djelom “Krik”:
“Hodao sam cestom s dvojicom svojih prijatelja. Sunce je zalazilo. Nebo se iznenada pretvorilo u krv, a ja sam osjetio nešto nalik na melankoliju. Zastao sam, naslonio se na ogradu, mrtav umoran. Iznad plavo-crnog fjorda i grada visjeli su oblaci uzburkane krvi. Moji su prijatelji krenuli, a ja sam ostao stajati, uplašen otvorenom ranom u grudima. Osjetio sam veliki vrisak koji probija prirodu.”
Agnes Martin (1912.–2004.)
Nakon što je pretrpjela brojne psihotične slomove popraćene halucinacijama, američka suvremena slikarica Agnes Martin 1962., u pedesetoj godini dijagnosticirana je paranoidna shizofrenija. Nakon što je pronađena kako luta Park Avenijom, predana je psihijatrijskom odjelu bolnice Bellevue.
Nakon otpuštanja iz bolnice, Agnes Martin preselila se u pustinju u Novom Meksiku, gdje se uspješno borila sa svojom bolešću. Umrla je u 92. godini života. Redovito je uzimala lijekove, odlazila na terapije i prakticirala zen-budizam.
Iako neka istraživanja pokazuju da su umjetnici skloniji psihičkim bolestima i povezuju kreativnost s drugačijim doživljajem svijeta i sebe, mnogi drugi primjeri pokazuju da mentalne bolesti nisu potrebne niti dovoljne da bi netko bio kreativan.
Đ.V. P.
