Ante Kovačić biografija
Ante Kovačić je rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji, u Oplazniku, na samoj granici između Hrvatskog zagorja i Slovenije. Osnovnu je školu polazio u Mariji Gorici, a zatim nastavlja školovanje u Zagrebu. Isprva se mučno probijao kroz život; pomagao gaje seoski župnik, kasnije zagrebački kanonik Tomo Gajdek, a od šestog do osmog razreda gimnazije bio je u sjemeništu, koje zatim ogorčen napušta i završava Pravni fakultet, doktoriravši 1880. Živio je od malih zarada, radio kao pisar, i tek se pred smrt, kao već uvaženi književnik, osamostalio u odvjetničkoj profesiji (1889, u Glini), ali prekasno: pomračena uma umire u Stenjevcu kraj Zagreba. Ante Kovačić je pripadao je skupini žestokih pravaških pisaca i publicista, sljedbenika Ante Starčevića.
U dvadesetim godinama života Ante Kovačić se opredjeljuje za književni rad, ne zapuštajući studij i svakodnevne poslove. Kao 23-godišnji početnik objavljuje Barunićinu ljubav, romantički iskonstruiranu dulju pripovijest s konvencionalnim rekvizitima zavođenja djevica, dvoboja, izopačenih ljubavi i samoubojstava. Kao pandan Šenoinu Karanfilu s pjesnikova groba napisao je Ljubljansku katastrofu, ali njegov temperament tražio je oduška u neposrednoj zaoštrenoj kritici i satiri. U Fiškalu (1882) Ante Kovačić se ruga nadobudnim »ilircima«, naročito pjesnicima, i šiba društvene opačine i licemjerstvo, ali u sklopu romantički zapletene fabulativne konstrukcije, dok u nedovršenomu romanu Među žabari s više realističko-satiričkih sastavnica ismijava provincijalce i malograđane u gradu Karlovcu, gdje je kraće vrijeme živio.
Kovačićevo najuspjelije djelo je roman U registraturi (1888), u kojem je snažno prikazan teški put hrvatskog intelektualca od sirotinjskog rodnog sela do službe u gradu, s mnogo iskušenja i s fatalnim tragičnim slomom. U Lauri je simbolizirano zlo kontrastno otjelovljeno u ljepoti fatalne žene koja uništava, upropaštava sve čega se takne, poput neke zlokobne Erinije koja i u drugim
Kovačićevim prozama dominira otjelovljena čas kao Sofija (u Ladanjskoj sekti), a čas kao Elvira (u Fiškalu). Zlokobnost žena u vezi je s autorovom bolesnom strastvenošću i isto tako hipertrofično razvijenim tragičnim osjećanjem života. Ante Kovačić je u svijetu zapažao osnovni kontrast bijede i bogatstva, seljaka i gospodina, ali dalje od toga u svom kriticizmu nije dospio, pokazavši se
posve neprijemljiv za socijalističke ideje. Iako u biti kršćanin, upravo zbog nesnalaženja u paklu života ostvario je niz književnih djela u kojima nema pozitivnih likova, a ni spomena o nekoj kohezionoj sili ili Apsolutu. Na to je upozorio već Čedomil Jakša; govoreći o Kovačićevu »krajnjem pesimizmu«, ovaj kritičar je ujedno napisao da sudeći prema Kovačićevim prozama na ovome svijetu nema drugo nego »neki kobni red slučajnih egzistencija koje dolaze jedna za drugom, kao val za valom u groznoj bijesnoj noći za koju nikad neće svanuti zora«. Roman U registraturi obilježen je ovom Kovačićevom napasnom idejom kaosa u svakom pogledu: na razini radnje i teme kao i u kompoziciji. U romanu se isprepleću prožimaju različiti sastojci i stilska sredstva, miješaju se realizam, naturalizam, romantizam, svakodnevni životni problemi i fantastične izmišljotine, vjerodostojno i legendarno, znakoviti opisi i zanosne maštarije, lirizam i sarkazam, portret i groteskna karikatura.