Petar Preradović je nešto mlađi od generacije iliraca. Rodio se 1818, a godine rođenja značajnijih književnika ilirizma su: 1809 — Ljudevit Gaj, 1810 — Stanko Vraz, 1811 — Dimitrije Demeter, 1813 — Antun Nemčić, 1814 — Ivan Mažuranić. Počeo je objavljivati svoje radove nekoliko godina poslije njih (1844). Tom zakašnjenju nisu uzrok samo godine rođenja već i činjenica da je Preradović bio odgajan u austrijskim vojničkim školama i živio je kao austrijski oficir uglavnom izvan Zagreba, a u Zagrebu je bilo središte ilirskog književnog rada.
Preradović se rodio 19. ožujka 1818. u selu Gra- brovnici u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji. Osnovnu školu svršio je u Grubišnom polju i Đurđevcu. Otac mu je bio krajiški obveznik: započeo je vojničku službu kao običan vojnik, a umirovljen je kao zastavnik. Umro je 1828. u Grabrovnici i svojom smrću predodredio i sina za zvanje koje je sam vršio. U obitelji je ostalo troje male djece: dva sina i kći. Majka je sina Petra poslala na besplatno školovanje u obližnji vojnički zavod u Bjelovar. Godine 1830. postao je Preradović pitomac Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu, gdje je boravio do 1838.
U Akademiji je 1834, sa šesnaest godina, ispjevao prvu pjesmu na njemačkom jeziku o požaru u Bečkom Novom Mjestu, a devet godina kasnije, 1843, prvu hrvatsku pjesmu, takođe prigodnicu, Poslanicu Špiri Dimitroviću.
Preradović je u Akademiji učio i češki jezik — profesor mu je bio osnivač Matice češke Tomaš Burijan — ali je, čini se, u to vrijeme sasvim zaboravio hrvatski.
Kad je 1838. završio Vojnu akademiju, dobio je odsustvo i nakon osam godina ponovo došao u Hrvatsku da vidi majku i sestru, koje su same živjele u Pitomači, jer je Preradovićev brat tada već bio mrtav. O tom susretu pisao je Preradović u Crticama moga života:
» — ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti.
Međusobna ljubav tu je bila čudotvorna učiteljica te za jedno mjesec dana ja se ovježbah na toliko u narodnom jeziku da sam se o svakidanjim stvarima prilično dobro razgovarati mogao.«
Svršetkom 1838. godine započeo je Preradović služiti kao poručnik u Milanu. Iako su u pukovniji bili još neki časnici njegovi sunarodnjaci, međusobno su razgovarali uglavnom njemački. Tek dolazak Ivana Kukuljevića u pukovniju, godine 1840, promijenio je Preradovićev stav prema maternjem jeziku i književnosti. Kukuljević je već 1840. bio poznati ilirski pjesnik, autor prve hrvatske prikazivane drame: Jurana i Sofije. Pod njegovim utjecajem Preradović je počeo prevoditi Gundulićeva Osmana s hrvatskoga na njemački, a u svoje njemačke pjesme, od kojih je jednu Kukuljević objavio u njemačkom listu »Croatia« u Zagrebu unosio je narodne motive (Das Uskoken-Madchen, 1841; An mein Vaterland).
Kukuljević je 1841. ostavio vojsku, jer se želio baviti samo književnošću i historijom. Da je mogao, i Preradović bi učinio isto, što se vidi iz njegova pisma Kukuljeviću pisana u Zadru 29. veljače 1844:
»Samo da bih se ovih veriga još riješiti mogao, koje me u vojničkom stavu vežu, onda bih lakim srcem i zadovolj- nošću put započeti nasljedovati mogao; ovako ali vele sam sapet (ti znaš i sam kako je), ne mogu se onako kretati, kako bih hotio, jer mi misao pitajuća uvijek naskoči: gdi ćeš kruha nać, ako ovog ostaviš, ili izgubiš. Možebiti s vremenom da se kakova prilika zgodi.«
Ali prilika se nije dogodila i Preradović je cijeli život proveo u vojničkom zvanju po raznim austrijskim garnizonima u Zadru, Pešti, Zagrebu, Glini, Veroni, Kovinu, Temišvaru, Beču, Aradu, Kremoni i dr. Umro je kao general 18. kolovoza 1872. u Farafeldu u Austriji. Pokopan je u Beču, a godine 1879. prenesen na zagrebačko groblje.
Preradović nije imao lak život. Već kao dijete bio je odvojen od svoje porodice i odgajan u tuđini za svoje buduće zvanje. U razvitku iz dječaka u mladića i zrelog čovjeka, od svoje dvanaeste do dvadesete godine, Preradović nije mogao posjetiti ni svoju domovinu ni svoju obitelj. Svoje zvanje nije volio, ali nije imao materijalnih mogućnosti da se iz njega otrgne. I zato je zavidio onim ilircima koji su se mogli prehranjivati drugačije:
Vojnički poziv smatrao je najneprirodnijim od svih zanimanja:
»U nijednom drugom staležu ne bi on kraj sadašnjih prilika morao toliko patiti kao u ovom, jer su u njemu pojmovi o pravu, nepravu i časti tako različiti od prirodnog naziranja.« (Pismo Emi Regner, 1862).
Iako svoje zvanje nije volio, Preradović ga je savjesno i temeljito obavljao. Već u Vojnoj akademiji bio je jedan od najsolidnijih učenika. Službeni dokumenti govore o njemu kao o sposobnom i marljivom oficiru. Svoj rad u književnosti smatrao je ozbiljnim poslom koji mu je odgovarao i koji je volio.
Kad je Preradović 1843. s pukovnijom došao u Zadar, Ante Kuzmanić je pokretao »Zoru dalmatinsku«, u kojoj je pjesnik objavio prvu pjesmu na materinjem jeziku:
»Pravo veliš da me je uprav Dalmacija kući vratila i da nisam ovamo došao ne bih se bio našeg jezika primio, hvala Bogu«. (Pismo Ivanu Kukuljeviću, 1844).
U Zadru je Preradović veoma mnogo književno radio. U tim je godinama (1843—1847) objavio svoju prvu zbirku pjesama Prvenci (1846), a dvije godine je bio stvarni urednik »Zore dalmatinske«. U »Zori« je 1844. objavio programatski članak Jezik južnoslav- ski o potrebi jedinstvenog književnog jezika i pravopisa.
Da se Preradović u početku svog boravka u Dalmaciji možda čak i nadao da će mu književni i kulturni rad u domaćoj sredini osigurati i materijalnu egzistenciju te da će se tako moći riješiti vojničkih veriga, naslućuje se iz već citiranog Prerado- vićeva pisma Kukuljeviću 1844. A da je na odlasku iz Dalmacije uvidio da su to bile samo njegove pogrešne pretpostavke,
U domovini je Preradović bio ponovo u dva navrata, od 1849. do 1852. u Zagrebu i od 1855. do 1857. u Glini. U prvom razdoblju bio je podnačelnik u Banskom vijeću i Jelačićev pobočnik. Bio je u isto vrijeme odbornik Matice ilirske, a objavio je u Zagrebu i drugu zbirku pjesama Nove pjesme (1851). Ustavno razdoblje proveo je izvan Hrvatske, iako su postojale kombinacije da dođe na čelo uprave u Dalmaciji i da postane ban u Hrvatskoj.
Nakon sloma apsolutističke vladavine (1852— 1860), kojoj je na čelu bio ministar unutrašnjih poslova Bach, povjerovao je Preradović ponovo u mogućnost da se sredi položaj Hrvata i Slavena uopće u okviru Austrije. Zato je osuđivao hrvatske javne radnike koji su u ustavnom razdoblju postali pristalice Madžara, npr. Mirka Bogovića.
Veoma osjetljiv i osjećajan, nastojao je Preradović da bar u svom osobnom životu nađe neku protutežu svojim svakodnevnim dužnostima. Ali čovjek koji je pjevao da ljubavne izjave postaju još dragocjenije ako su izrečene materinjim jezikom, morao je i prvoj i drugoj ženi prevoditi svoje pjesme na talijanski i njemački jezik, a svojoj zagrebačkoj simpatiji Karolini Sauf ispjevao je ciklus pjesama na njemačkom jeziku. Njegova druga žena Ema učila je hrvatski jezik, a njegova sunarodnjakinja bila je jedino Milica Novaković, s kojom je doživio neuspjeh u vezi.
Vječne seobe, vlastita bolest, kao i bolest i smrt članova njegove obitelji uzrokovale su Preradoviču neprekidne novčane neprilike. Da popravi svoje materijalno stanje, tražio je i plemstvo, a morao se i liječiti na državni račun. Materijalno ovisan o vojsci, bio je nekoliko puta opominjan od svojih poglavara zbog svog književnog i političkog rada.
Vojničko pak zvanje i uza nj povezane česte seobe uništili su vjerojatno i njegov prvi brak i prouzrokovati smrt njegove prve, suviše osjetljive žene Pavice de Ponte, jedne kćeri i prvog sina. Plaćanje kaucije dugo je vremena sprečavalo njegov drugi brak s Emom Regner, energičnom djevojkom koja mu je odgajala djecu iz prvog braka. U međuvremenu njegov odnos s Milicom Novakovih u Glini pretvorio se iz ljubavi u materijalnu brige oko uzdržavanja Milice i njezina vanbračna sina. Čini se da je jedino ljubav prema Karolini Sauf, za koju je napisao ljubavne pjesme na njemačkom jeziku Lina — Lieder, značila za Preradovića olakšanje, odnosno bijeg od stvarnosti. Kao posljedica tog bijega može se shvatiti i njegov interes za spiritizam. Preveo je na hrvatski knjigu o spiritizmu Al bana Kardeca: „Spiritizam na prosto razložen. Kratak nacrt nauka o duhovih i njihovih priopćivanja“, francuski napisao A. K. Okolnosti što je Preradović bio i prostorno (osim u kratkim razdobljima kad je služio u Hrvatskoj) i zvanjem odijeljen od svakodnevnog hrvatskog književnog života pridonijele su da je Preradovićeva poezija proizašla iz njegovih najdubljih potreba, a nije nastajala samo povodom aktuelnih književnih i političkih zadataka, kako je to bio slučaj kod nekih ilirskih pjesnika i, naročito, kod loših stihotvoraca šezdesetih godina u hrvatskoj književnosti.
Preradović je objavio Das Uskoken-Mädchen, svoju prvu pjesmu na njemačkom jeziku u časopisu »Croatia« godine 1841. A prvu hrvatsku pjesmu Zora puca, bit će dana u »Zori dalmatinskoj« 1844. U »Zori« je najviše objavljivao u razdoblju do 1848. godine. Preradovićeva poezija dobila je odmah široko narodno značenje i već je Putnika, njegovu drugu objavljenu pjesmu na maternjem jeziku, preštampala »Danica hrvatska«. U Dalmaciji su Preradovićeve pjesme imale isto značenje kao Gajeve budnice u užoj Hrvatskoj prije zabrane ilirskog imena (1843). Ali iako je radio u krugu dalmatinskih književnika, Preradović je surađivao i u »Danici«, »Dubrovniku«, »Kolu«, »Srpskom letopisu«, »Nevenu«, »Glasonoši«, »Leptiru«, »Naše gore listu«, »Slavoncu«, »Općem zagrebačkom koledaru« i dr.
Najplodnije Preradovićeve stvaralačke godine bile su u počecima njegova književnog rada, od 1844. do 1848. Već dvije godine nakon svoje prve objavljene pjesme izdao je zbirku pjesama Prvenci (1846). U apsolutističkom razdoblju šutio je ili minimalno objavljivao, kao i drugi hrvatski književnici. Na početku tog razdoblja, a pri kraju svog boravka u Zagrebu, izdao je Preradović zbirku Nove pjesme (1851). U početku šezdesetih godina s povratkom ustavnog doba Preradović je ponovo počeo češće objavljivati svoje radove. Zbog obiteljskih i službenih neprilika i bolesti u tom drugom razdoblju bilo je godina kad nije ništa ili kad je veoma malo štampao (1864, 1866 — 1868. i posljednja godina života).
Petar Preradović je objavljivao u časopisima prijevode, sastavke u prozi i originalne epske i lirske pjesme. U zasebnim izdanjima izdao je već spomenuta djela: hrvatski prijevod Kardecova spisa o spiritizmu (1865), dvije zbirke pjesama i njemački prijevod Fiume gegeniiber von Croatien (1869) djela Franje Račkog Rijeka prema Hrvatskoj. Već 1873, godinu dana nakon Preradovićeve smrti, izašla su njegova sabrana djela s predgovorima Ivana Trnskog i Franje Markovića. Povodom stogodišnjice Preradovićeva rođenja (1918) priredio je Branko Vodnik kritično izdanje u dvije knjige. Često su izdavani izbori i antologije Preradovićevih pjesama.
Osim materinjeg jezika, Preradović je govorio veoma dobro njemački, francuski i talijanski, a poznavao je poljski, češki, ruski i nešto engleski. Preveo je s hrvatskog na njemački svoje pjesme, Gundulićeva Osmana i djelo Račkoga. Na njemački je prevodio i sa češkog: romantičkog pjesnika Mahu (Mach). Na hrvatski je prevodio Dantea, Bajrona (Byron), Manconija (Manzoni), Krasinskog, Lenaua i dr.
Od većih epskih tvorevina završio je samo epsku pjesmu Prvi ljudi (1862) i libreto Vladimir i Kosara prema Kačićevoj pjesmi. Svoje najopsežnije djelo Kraljevića Marka (1852) nije dovršio kao ni epove Lopudsku siroticu i Pustinjaka.
Prvi ljudi su epska pjesma o stvaranju prvog čovjeka i prve žene. Petar Preradović je to djelo napisao pod dojmom spiritizma. Opisujući boravak prvih ljudi u zemaljskom raju, on govori o budućnosti čovječanstva i predskazuje da će čovjek ostati sretan jedino u slučaju ako bude znao uskladiti svoja osjećanja sa svojim razumom.
U Lopudskoj sirotici, koju je pisao oko 1853, Preradović je obradio temu neobičnu za hrvatsku književnost svog razdoblja: ljubav mladića i devojke koji nisu zaručnici. Njihova osjećanja su jača od društvenih obzira i djevojčin je odgovor na ispovijedi:
U svojim lirskim pjesmama Preradović je iznio široku sadržajnu skalu. Priređivači njegovih djela u XIX stoljeću dijelili su obično njegove pjesme na prigodne, rodoljubive, različne i ljubavne.
Preradović je napisao mnogo prigodnih pjesama. U nekima je pozdravljao izlazak novih časopisa (»Zore« i »Naše gore lista«), pjevao je povodom svoje posjete Samoboru, članovima svoje obitelji (Svojoj prvoj supruzi, Svom prvorodencu, Svojoj kćerci Jelici, Svojoj sestri jedinici i dr.). Ispjevao je nekoliko pjesama u slavu biskupa Štrosmajera (Strossmayer) zbog njegovih prosvjetnih zasluga u 0 domovini, kao i zbog njegova naprednog stava na Vatikanskom ekumenskom koncilu (1869—70), kad se protivio proglašavanju dogme o papinoj nepogrešivosti:
U pjesmi posvećenoj banu Jelačiću izrazio je Preradović vjeru u slobodnu budućnost svog naroda:
U svojim rodoljubivim pjesmama uzdizao je ideju ilirizma i slavenstva uopće (Zvanje slavjanstva, Duh slavjanski, Slavjanstvu, Pčele slavjanske). On nije samo cijenio brojčanu snagu slavenstva već mu je pridavao ulogu preporoditelja u povijesti čovječanstva.Uznosio je ljepotu i snagu našeg jezika (Rodu o jeziku, Jezik roda moga).
Danas, a uglavnom i u ostalim razdobljima, Preradović je široj čitalačkoj publici poznat kao školski pisac s nekoliko pjesama o domovini, izgubljenom sinu izvan domovine, majci, bogu, jeziku, slavenstvu itd. Generacije učenika učile su napamet te pjesme i u toku mnogogodišnjih recitacija one su često djelovale kao ilustracije pedagoških principa i nacionalnih ideja. Možda je u toj vrsti pjesama najtipičnija pjesma Putnik. Mnoge rečenice, pa čak i cijeli stihovi u pjesmi, doimaju se u prvi mah deklarativno. Ali čitatelj koji poznaje Preradovićev vojnički skitalački život izvan Hrvatske i njegovu želju da živi u domovini naslućuje ličan doživljaj koji je izazvao pjesmu. Značajan je završetak pjesme:
»Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije;
Domovino, majko sreće,
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
Dovijeka će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!«
(Iz pjesme Putnik, 1844)
Ispunila se samo želja u poslednja dva stiha kad su Preradovićevi posmrtni ostaci, uz velike narodne svečanosti i među ostalim uz Šenoin posmrtni govor, koji je održao godinu dana prije vlastite smrti, prenijeti u Zagreb.
Kao što su se događaji iz njegova života isprepli- tali s njegovom poezijom, tako su se i stihovi njegovih pjesama podudarali s rečenicama iz njegovih pisama Emi i prijateljima.
Petar Preradović je bio lirski talenat. Većina njegovih pjesama izraz je jakih ličnih doživljaja. U svojoj prvoj hrvatskoj štampanoj pjesmi Zora puca, bit će dana daje sliku ponoći, gusala čije žice same igraju i ptice koja tiho pjeva. Pjesnik je tek ponovo naučio svoj jezik, ali osjećao je da je i za njega lično prošla ponoć kada je lutao u tuđini, u tuđem jeziku i u tuđoj kulturi, da su se odjednom u njemu probudili praiskonski instinkti njegovih predaka i primorali ga da zapjeva na svom maternjem jeziku. Taj svoj preporod pjesnik je doživio u Dalmaciji, koja je još bila nacionalno uspavana, ali se ipak budila.
Petar Preradović je napisao o ljepoti i snazi našeg jezika više pjesama nego drugi njegovi književni suvremenici. Ipak, čitavog života borio se sa znanjem maternjeg jezika. Iako ga je poslije svoje dvadesete godine ponovo naučio, u svakodnevnom je životu, osim u kratkim razdobljima kada je živio u Hrvatskoj, govorio njemački i talijanski. Tim jezicima govorio je i u svojoj obitelji, pa iako je želio i nastojao da mu djeca nauče hrvatski, njegova unuka Paula Preradović napisala je roman o njegovu životu Pero i Pava na njemačkom jeziku. Prijatelje Vraza, Timskog Ilijaševića pitao je za savjete o jezičnim problemima, a Trnski i Ilijašević su čak i ispravljali njegove pjesme, ali pri tom kvarili Prerađovićev pjesnički izraz.
Osim jezičnim problemima, Preradović se bavio i problemima metrike. Prema uputama i savjetima Vebera-Tkalčevića uvodio je u svoju poeziju nove mjere i strofe, ali je na taj način pokvario neke svoje pjesme (npr. odu Bogu).
Iako Prerađovićeve njemačke pjesme Lina — Lieder pokazuju mnogo veću jezičnu okretnost i lakoću od većine njegovih hrvatskih pjesama, na mjestima gdje je svladao svoj maternji jezik Petar Preradović je stvorio svoj lični pjesnički izraz na hrvatskom jeziku:
Petar Preradović je počeo pisati relativno kasno, u dobi od 26 godina. Ilirska je književnost već tada — 1844 — doživjela svoje prve uspjehe, a književnici su već diferencirali međusobno svoja gledišta. Cim je ušao u književnost, Preradovića su njegovi suvremenici proglasili najvećim lirikom ilirskog razdoblja. Publika je dobro primila njegove pjesme, a književnici, među njima i Senoa, govorili su o njemu pohvalno i s priznanjem. Takvo mišljenje održalo se u književnoj povijesti i poslije smrti Petra Preradovića. Još je Matoš smatrao Preradovića većim pjesnikom od Kranjčevića. Revizija sudova o Preradoviću došla je između dva rata, kad mu se prigovaralo što je bio austrijski general i kad je Albert Haler pod Preradović nije uopće bio pjesnik, ili je to bio vrlo utjecajem Kročeove (Croce) estetike ustvrdio da rijetko. Ali 1956. u Antologiju novije hrvatske lirike ušlo je ponovo 14 Preradovićevih pjesama uz 23 Kranjčevićeve.
Preradović je počeo stvarati kao zreo i književno obrazovan čovjek. Petar Preradović je poznavao dobro zapadne i slavenske književnosti. Osim stranih književnosti vjerojatno je dobro poznavao dalmatinsku književnost i naše narodno stvaralaštvo. Pratio je i rad svojih suvremenika u jugoslavenskoj književnosti. Svakako se u. tom pravcu mogu naći utjecaji i poticaji u njegovu stvaralaštvu. Prema piscima koje je prevodio (među njima je bio i Bajron) vjerojatno je osjećao veći afinitet.Osjećajan i osjetljiv, zatvoren u sebe, Petar Preradovićje dugo i strpljivo izgrađivao svoje radove. U nekim svojim lirskim pjesmama stvorio je djela koja ne pripadaju samo među najvrednija književna dostignuća XIX stoljeća već su i dio žive književnosti danas.
Jezični i pjesnički izraz Preradovićeva razdoblja razlikuje se od suvremenog. Preradović je pisao u razdoblju kad se tek stvarao književni jezik. Književne generacije poslije njega stvorile su nove jezične i izražajne mogućnosti za suvremeno pjesništvo. Ali neke Preradovićeve pjesme (Miruj, miruj, srce moje, Mrtva ljubav, Pitanje, Rodu o jeziku, Naša domovina, Majci i dr.) ostaju i danas trajne vrijednosti hrvatskog pjesničkog izraza.