Planine Petar Zoranić Kratki sadržaj:
[raw]Putovanje započonje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj=ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata(kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu. Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi vili Dinari. Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja “Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin. Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu”.[/raw]
Planine Petar Zoranić Perivoj od Slave:
[raw]Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočitiskoro zapadne u očaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin(pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno – zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka odčistog zlata. Iz te fontane izljevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku(Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica”-njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo – “Planine”. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbognjega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikoma ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.[/raw]
Kritike:
[raw]O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu “U susret Planinama”kaže: “Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.” No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić u članku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi: “U prozi se uz nerazumljive poetske opiseosjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danasčini njegovjezik teškim.” Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav: “U prvi red naših renesansnih pjesnikaZoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirskii drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.” O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedeću ocjenu: “Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”[/raw]
