– Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao
pobjednik.
– Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
– Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
– Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi
mogla otputovati.
– Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je
došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje.
– Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala.
– Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom
primijetio je da je on sav krvav.
– Baločanski je tada izjurio van iz sobe.
– Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke.
– Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
– Baločanski joj je prerezao grkljan.
Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Analiza djela:
Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Početak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra – dok živi. Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožima svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju knjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja i obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu. To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natrag da s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«, na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih mučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju prethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno, i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snagu da bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćeniju očevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosi odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošću koja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom isprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što slijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka. I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak (o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo reći slabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjih a sad i novih sukoba i nemira.
Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno, duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži duboko pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivo sjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega u nama.” Iz perspektive Povratak Filipa Latinovića izgleda kao prustovsko-rilkeovska scena: “Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“ Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog, neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige. Povratak Filipa Latinovića Miroslav Krleža Simbolika povratka: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tomekako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kaoispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.
