Staklo nije moguće pronaći u prirodi, a dobiva se taljenjem kvarcnog pijeska, vapnenca i sode. U današnje vrijeme pronalazi široku primjenu, poput one u građevinarstvu ili elektroničkoj industriji. Proizvodnja stakla datira još iz vremena Egipćana i Sumerana, te je imalo visoku cijenu do početka 20. stoljeća, kada je Michael Owens izumio stroj koji je automatski proizvodio staklo.
Yu Yanagisawa, japanski kemičar, sasvim slučajno je otkrio novi tip stakla, koji se, ukoliko je razbijeno, popravlja na način da se jednostavno slomljeno dijelovi zajedno pritisnu.
Ovakav tip stakla je otkrio tijekom proučavanja ljepila koje bi se moglo koristiti i na vlažnim površinama, a proizvodi se od polimera, polietera i tioureje ili tiokarbamida koji se međusobno kombiniraju.
Dakle, nakon što je komad stakla bio slomljen, dva dijela su pritisnuta jedan uz drugi, što je trajalo 30 sekundi na sobnoj temperaturi, a rezultat je staklo koje je ponovo u jednom komadu.
Yu Yanagisawa je prvi znanstvenik koji je koji je do ovakvih svojstava došao s jednim tipom stakla, ali bez topljenja, dok je ranije bilo pokušaja s gelom ili kaučukom.
Ovakva otkrića mogla bi produljiti trajanje stakla poput onoga vjetrobranskog ili koje se koristi u građevini.
A. B: