Matoš Stara pjesma esej na osnovnoj razini državne mature
Polazni tekst, smjernice i upute kako napisati esej o Matošu i pjesmi Stara pjesma
Antun Gustav Matoš predstavnik je hrvatske moderne. Svojim je književnim djelovanjem obilježio čitavo ovo razdoblje. 1892. objavljena je njegova novela Moć savjesti, 1914. godine je umro. Upravo se ove godine smatraju početnom i završnom godinom razdoblja moderne.
Matoš je počeo pisati poeziju kao zreli pjesnik. Napisao osamdesetak pjesama, (Pjesme, 1923.) Matoš Stara pjesma esej na osnovnoj razini državne mature
U njegovom je osjećaju za formu, melodičnosti stiha, sinesteziji, profinjenom ritmu vidljiv utjecaj Baudelaireove simbolističke poezije.
Njegova se potreba za čvrstom formom očituje u velikom broju soneta. I Stara je pjesma pisana u formi soneta. Ova je čvrsta forma ostvarena dvanaestercem i rimom koja je u katrenima ukrštena (abab abab). Terceti su povezani rimom cddcee.
Najčešće teme Matoševe lirike su ljubav, pejsaž i domovina.
Matoševa je ljubav bestjelesna, nematerijalna, uzvišena, produhovljena.
Pejsaž potiče unutarnje pjesnikove osjećaje i atmosferu, on je stanje pjesnikova duha (Notturno, Jesenje veče).
Matoš je pesimistički obojena pjesnička ličnost i čitatelj se s pesimizmom, osjećajem prolaznosti i nestajanja, predosjećajem smrti, naglašenom sjetom, tugom, boli, melankolijom susreće u svim njegovim pjesmama pa tako i domoljubnim.
Iz njegove se domoljubne poezije može iščitati sukob vizije domovine i stvarnog stanja. To je elegično intonirana poezija nastala u khuenovsko i postkhuenovsko vrijeme.
Takva je i Stara pjesma u kojoj Matoš iznosi svoj doživljaj stanja u domovini. U pjesmi prevladavaju prijezir i razočaranost. Osjećaj razočaranosti naglašen je anaforičkim ponavljanjem usklika „o“ u prvoj strofi.
Uskogrudnost („O, ta uska varoš, o ti uski ljudi“ ), malodušnost, nezainteresiranost i bezosjećajnost puka, njegova prazoglavost („O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi“) i glupost slika su Matoševe Hrvatske. I upravo ovdje dolazi do sukoba ideala prikazanih motivima razuma, srca, žara, slobode, pravde, metaforičkim poletom duše sa stvarnim stanjem. Kukavice su u kontrastu s krepošću diva i
Matoš se pita čemu to. Ovo retoričko pitanje pojačava anaforično ponavljanje zamjenice čemu.
Besperspektivnost i sumorni doživljaj nastavljaju se i u 3. strofi. Matoš doživljava Hrvate kao narod bez vlasti i časti osuđen na propast što naglašava opkoračenjem i rimom unutar stiha (pasti-propasti- bez časti).
Zadnja je strofa završno suočavanje sa stvarnošću: stranci preuzimaju vlast, propast iz prethodne strofe neizbježna je jer se nema tko boriti za domovinu („Ni umrijeti za te Hrvat snage nema“).
Pjesnik je domoljub iako kritički gleda na stanje u domovini. Njegova se ljubav, toplina i privrženost domovini mogu pročitati u zadnjoj strofi u vokativima: ” domovino moja, majko”. Domoljublje je glavna tema pjesnika hrvatskog narodnog preporoda. Za razliku od borbenih poletnih domoljubnih pjesama iliraca, Matoševe su pjesme elegične, rezignirane. Ilirci su puni patetike. Uvodeći grube, opore riječi, Matoš domoljubnu pjesmu oslobađa od patetike. Matoš Stara pjesma esej na osnovnoj razini državne mature
Matoš gleda očima domoljuba koji je dio života proveo u tuđini čeznući za domovinom, idealistično ju doživljavajući. U tome je sličan Preradoviću. Ali dok Preradović ( u pjesmi Putnik) domovinu doživljava kao spas iz mraka svojeg lutanja tuđim zemljama, on gleda njezino propadanje. Hrvati su malodušni, uskih i glupih pogleda na stvarnost („svakidašnja glupa perspektiva“), poniženi i potlačeni, nesposobni i nezainteresirani za borbu i zato osuđeni na propast pod vlašću stranaca.
I to je ono zbog čega je Matoš tužan, sjetan i razočaran. Matoš Stara pjesma esej na osnovnoj razini državne mature
500 riječi
Interpretacija iste pjesme prema istim smjernicama duža inačica- 560 riječi.
Matoš Stara pjesma esej na osnovnoj razini državne mature
