b) moderni teorijski sustavi bave se literarnošću knjiž. djela
pozitivizam – veže se uz Taineovo učenje o rasi, sredini i momentu kao determinantama književnog fenomena
– knjiž. pozitivisti proučavaju piščev život i rad, utvrđuju autentičnost tekstova, istražuju socijalne, političke, kulturne i književne prilike u kojima pisac stvara
– metodički pozitivizam nastavu utemeljuje na piščevoj biografiji, razvija receptivno-reproduktivni tip nastave; nastavnih je prenositelj podataka, a učenik primatelj gotovih informacija; ne bavi se odgajanjem čitatelja
marksizam – Marx i Engels otvorili su nove pristupe umjetničkoj problematici; knjiž. se poima kao oblik društvene svijesti
– na temeljima učenja Marxa i Engelsa svoja učenja su razvili Plehanov, Lukács (razvija teoriju o ideološkoj uvjetovanosti umj. Stvaralaštva i društvenoj uvjetovanosti forme), Goldman (smatra da je umj. djelo izraz kolektivne vizije svijeta, svijesti društvene klase)
– metodički marksizam ističe u prvi plan odnos književnosti i društva, tj. osposobljavanje učenika za spoznavanje tih odnosa
psihološko – filozofska učenja –
- rana faza – bazira se na objašnjavanju autorove ličnosti
- duhovno povijesna metoda – obilježio ju je Dilthey, središnji je pojam doživljaj; knjiž. je djelo izraz «duha vremena»; pojedino knjiž. djelo dovodi u vezu s drugim djelima i drugim umjetnostima
- faza Freudove psihoanalize – po F. umjetničko stvaranje služi fiktivnom razrješenju unutrašnjih napetosti između podsvjesnog i svjesnog; razvija se posebni tip knjiž. analize tematike i likova; F. je istraživao učestalost tema i motiva u knjiž. djelima, analizirao je ustaljene pjesničke slike i modele ponašanja
– njegov sljedbenik Carl Gustav Jung uspostavlja teoriju arhetipa koja pojam individualne podsvijesti podiže na razinu kolektivne podsvijesti
– Bergson razvija učenje o intuiciji, smatra da postoje dva tipa spoznaje: racionalna, znanstvena i intuitivna, umjetnička
– Croce smatra da se do spoznaje dolazi ili putem fantazije ili putem intelekta
- fenomenološki pristup knjiž. djelu – zasniva ga Edmund Husserl, razvija učenje o razlici između izraza i znaka; temelj učenja je konstituiranje knjiž. djela u primaočevoj svijesti
– njegov sljedbenik Roman Ingarden uspostavlja teoriju o slojevima, smatra da strukturi djela ne pripadaju ni pisac, ni čitatelj, a knjiž. je djelo sastavljeno od različitih heterogenih slojeva; smatra da knjiž. djelo sadrži mjesta neodređenosti koja čitatelj popunjava; u metodologiju književnog studija uveo je hermeneutiku (naučava vještinu razumijevanja i tumačenja tekstova)
strukturalističko – semiotičko učenje – zastupaju ga članovi Praškog lingvistikog kruga: Mukařovský koji je 1934. uveo pojam strukturalizam i Roman Jakobson koji je uveo pojam literarnost; orijentiraju se na proučavanje jezika koji ima 6 funkcija: referencijalnu, afektivnu, spoznajnu, fatičku, metajezičnu i poetsku
– struk. – semiot. školu predvodi Lotman koja tvrdi da se knjiž. činjenica mora proučavati u odnosu na druge slične činjenice jer u toj mreži različitih odnosa dobiva različite funkcije
– Lotman uspostavlja semiotički pristup umj., a utemeljuje ga na pojmu knjiž. znaka
– razlikuje jezični znak od književnog – knjiž. znak je tekst, tj. cjelokupna umj. struktura
– književnoumjetnički tekst je sustav informacija, a čitatelj je primatelj informacija
– ovaj pristup aktivira primarno čitateljevo jezično, literarno i životno iskustvo – učenikovo poimanje tekstovne i izvantekstovne stvarnosti
teorija recepcije – bavi se odnosima čitatelja i pisca, tj. čitatelja i djela; filozofsko ishodište teorije recepcije je hermeneutika; uvodi čitatelja kao činitelja povijesti književnosti; u određivanje odnosa čitatelja i djela Jauss uvodi pojam horizont očekivanja kao spremnosti publike da na temelju prethodnog poznavanja knjiž. prihvati novo djelo; uvodi i pojam publike: u trokutu autor/djelo/publika, publika nije pasivni činitelj
3. MKOO I OSTALE KORESPONDIRAJUĆE ZNANOSTI
MKOO I LINGVISTIKA
– obje se bave proučavanjem jezika
– lingvistika u nastavu knjiž. ulazi posredno, tj. preko književnosti; metodika nastave knjiž. najbližu vezu uspostavlja sa stilistikom (lingvističkom stilistikom) koja se dijeli na:
- stilistiku jezika – objašnjava odnose i veze riječi, nizova riječi, te proučava funkcionalne stilove
- stilistiku govora – proučava značajke govorene i pisane riječi, razlike između različitih žanrova govorenog i pisanog izraza, njihovu društvenu uvjetovanost; proučava karakteristike monolooga i dijaloga, intonaciju i intonacijsku stilistiku
- stilistiku umjetničke književnosti – proučava stil umjetničke književnosti
– ling. i metodika nastave knjiž. proučavaju govorne interpretacije književnoumjetničkih tekstova
