ANTUN GUSTAV MATOŠ PJESME
(crtež Gustava Buisseta, Pariz 1901.)
BILJEŠKA O PISCU:
ANTUN GUSTAV MATOŠ rođen je 13.6.1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908, kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturiječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom, iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908 – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi. Djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka, objavljena su u sedamnaest svezaka 1935 – 1940, a cjelokupna, kritički odabrana djela A.G. Matoša u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
U pjesmi “Sodnost”, đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koji je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
a) izgled (ljepota) đurđica – proljetnog cvijeta
b) pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:
“Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin…”
i
“Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin.”
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:
