Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak
Lektira – kratak sadržaj prepričano, analiza djela, likovi, karakterizacija, biografija
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je rođen u Senju 1.9.1859. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić. Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzičke pedagogije.Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom,te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj,te je stvarao sve do 1905.g. Ušao je romantičnom pripovijetkom,a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao jesve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama.«U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.»Umro je u Zagrebu 1905.
Lektira Posljednji Stipančići
Sadržaj
U siromašnoj sobici žive majka Valpurga Stipančić i njezina kći Lucija. Otac obitelji Ante Stipančić, pripadnik senjskog patricijskog sloja, umro je ostavivši svoju obitelj u nezavidnoj financijskoj situaciji.
Dvije žene žive u zagušljivoj sobici koju Valpurga ne želi zračiti bojeći se da će svježi zrak i hladnoća štetiti njezinoj od tuberkuloze oboljeloj kćeri koja već dvije godine nije izašla iz te sobe. Majka se danonoćno brine o lijepoj Luciji bdijući nad njezinim zdravljem usprkos vlastitoj bolesti.
Valpurga potječe iz bogate plemenitaške obitelji Domazetović, a njezin je pokojni muž također bio nasljednik bogate patricijske obitelji Stipančić. Njegov je otac, Pavle Stipančić, težio vojničkom odgoju svojega sina pa ga šalje u vojne škole gdje je uspio doći do čina natporučnika. Nakon deset godina izbivanja i trošenja očeva bogatsva, Ante se s četrdesetak godina vraća u Senj i zamjećuje lijepu šesnaestogodišnju Valpurgu koja vrlo brzo pristaje udati se za njega jer joj je slao lijepo upakirane slatkiše i obećavao lijepe haljine i nakit. Ante je svoju mladu ženu držao podalje od društva odgajajući je kao sluškinju. Ubrzo im se rodio sin Juraj čije je krštenje Ante raskošno proslavio. Odjeven u plemićko odijelo, iako prema zakonu kao patricij nije smio nositi plemićku odjeću, dočekuje u svojem samo za tu prigodu uređenom vinogradu sve najodličnije ljude Senja. Tom je prigodom mladi natporučnik Winter, pijan i opijen Valpurginom ljepotom Valpurgi pred svima izjavio ljubav i izazvao Stipančićev bijes. Stipančić je mladića mačem zarezao po čelu. Uskoro je Winter zahvaljujući Stipančićevim vezama otišao iz Senja.
Stipančićevi su živjeli običnim životom patrijarhalne obitelji: Ante je vodio poslove i održavao društvene veze o čemu Valpurga ništa nije trebala znati.
Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak lektire – Sjedi 5
Kada je Jurju bilo devet godina, a Luciji tri, Ante je otputovao u Trst, a Valpurga među njegovim spisima pronalazi pisma u kojima se Ante razotkriva kao ambiciozan i beskrupulozan čovjek. Za vrijeme francuske vladavine ponizno moli za mjesto načelnika klevećući svojeg rođaka Jurja Domazetovića, tadašnjeg senjskog načelnika, da na tajnim sastancima radi protiv vlasti. Nakon odlaska Francuza ulaguje se Austrijancima tražeći mjesto suca. Valpurga pronalazi i Stipančićevo pismo sinu u kojem opširno opisuje svoju mržnju prema senjskim plemićima. Mržnju je izazvala parnica koju je major, jedan od gostiju na krštenju, pokrenuo protiv Stipančića jer je neovlašteno odjenuo plemićku odjeću. Stipančić je, ne mogavši se oduprijeti zakonu, zaključio da su sugrađani zavidni i zlobni i zamrzio sve, osobito plemiće. Morao je platiti sto forinta, bilo mu je zabranjeno nositi plemićko odijelo, a plemićki je mač morao predati magistratu. Svoju je mržnju kroz ova pisma želio prenijeti na sina kako bi ostala i nakon njegove smrti.
