U registraturi Ante Kovačić Analiza likova:
Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?
U registraturi Ante Kovačić Ivica Kičmanović
je darovit i bistar seoski dječak. Dječak koji je mnogo obećavao, ali se u društvenim okolnostima svoga vremena tj. u novoj – gradskoj iskvarenoj cjelini – i unatoč svojoj nadprosječnosti – bezazlen i naivan, nije mogao dokazati i afirmirati. I dok njegova darovitost donekle dolazi do izražaja na selu (u krugu njegove obitelji i prijatelja, susjeda, i u školi), u gradu – u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne uspijeva jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Ivicu “guta” vrtlog gradskog života: on je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htijenjima, a ne izraz svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on nije subjekt nego “objekt na kome se provodi tuđa volja” i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, a ne i aktivno bori protiv njihovih poroka, a za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini.
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je
U registraturi Ante Kovačić Laura.
U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu, superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela, pa prema tome i tumači njegovih likova govore o “demonskom” u Lauri, kako s obzirom na sve ono što se snjom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava. Kovačićev način prezentiranja tih dvaju likova (jednog poniklog iz seoske sredine i drugog koji pripada gradskoj sredini) u odnosu prema gradskim likovima i okolnostima otkriva pišćevu emocionalnu privrženost i lirsku naklonost prema prvima (prisjetimo se situacija vezanih za likove Zgubidana, njegove žene, Kanonika, njegove djece, Ivice, Anice i drugih), a određenu distancu, nepovjerenje, porugu i odvratnost prema drugima (lik Laure, Mecenin lik, lik Bombardirovića Šajkovskog itd). Upravo je Kovačić dao galeriju likova iz seoske i gradske sredine (Ivica, Zgubidan, Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata, Miha, Justa, učitelj, župnik, Laura, Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba Huda i drugi). U stvaralačkom oblikovanju likova Kovačić je primijenio različite postupke i oblike izražavanja. Likove je ostvario pripovijedanjem, dijalogom, monologom, opisom, komentarom, pismom i dnevnikom. U prikazivanju osobina likova izprve i druge sredine Kovačić se služi humorističkim, ironičnim i satiričnim postupcima, koji se manifestiraju kao blaga komika, ali i kao karikaturalnost i grotesknost. U slikanju seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između Zgubidana i Kanonika) osjeća se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u slikanju gradske sredine i njezinih likova očituje se komičnost (npr. prikaz pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i umišljenog Bombardirovića) do ironično-sarkastične intoniranosti koja poprima obilježja karikaturnosti, grotesknosti i izrazito satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po svom odijelu prolije umak iz pune zdjele ili ironičan opis Meceninih duhovnih sposobnosti.U romanu su osobito dobro, realistički prikazani likovi izvornihseljaka(npr. Zgubidan, Kanonik), seljaka poluinteligenata(npr. kumordinar Žorž,jedan među najbolje ostvarenim likovima uromanu), zelenaša(npr. gavan Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr. Mecena). Kovačićevi likovi su socijalno-psihološki motivirani, ali i govorno karakterizirani. U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijalno-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirananjegovim seljačkim porijeklom. Čak i fantastična i gotovo simbolična u svojoj fatalnosti, Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice. Ostali likovi u romanu, izuzevši izričito fantastične “baba Huda”, koncipirani su u osnovi realistički i s naglašenim socijalno-psihološkim motivacijama (kumordinar Žorž, Ivičini roditelji, Miha, Medonić) ili oblikovani izrazitim satiričkim postupcima (Mecena, Justai dr).
