Mislite da je dolazak na svijet kraljevskog nasljednika spektarkularno? Marija Antoaneta ne bi se složila s vama.
Rođenje kraljevskog djeteta smatralo se tako važnim događajem da su mu bili potrebni svjedoci: kraljice su često rađale pred velikim auditorijem što je samo povećavalo njihov strah i patnju tijekom porođaja.
Nazočnost dvorjana bila je potrebna kako bi se osiguralo da mrtvorođeno dijete ne bude zamijenjeno drugim, živim djetetom ili da djevojčica ne bude zamijenjena željenim dječakom.
Kraljica Marija Terezija Španjolska, stidljiva supruga francuskog kralja Luja XIV., dobila je trudove 1. studenog 1661. godine. Čim su trudovi počeli, njezine mirne odaje, u kojima je danima bila zatvorena, počele su se puniti princezama, prinčevima, vojvodama, groficama.
Izvan palače vladala je karnevalska atmosfera. Španjolski glumci i glazbenici plesali su i pjevali pod kraljevskim prozorima, uz harfe, gitare i kastanjete kako bi podsjetili Mariju Tereziju na njezinu domovinu. Nadali su se da će zvukovi rodne Španjolske odvratiti pažnju jadne kraljice, koja je neprestano vrištala na svojem materinjem jeziku da ne želi roditi, već da želi umrijeti.
Njezini strahovi nisu bili neutemeljeni. Rođenje djeteta bilo je zastrašujuća i smrtonosna muka za žene i njihovu djecu u doba prije moderne medicine. Infekcije su bila uobičajene; jedno od tri novorođenčeta u Francuskoj umrlo bi prije navršene prve godine.
A Marija Terezija bila je i pod silnim pritiskom da kralju podari živog muškog nasljednika, čime bi osigurala kraljevsku lozu Bourbona.
Nakon 12 sati agonije, kraljica je konačno rodila zdravog dječaka koji se zvao Louis de France. Dvorjani koji su nazočili porođaju signalizirali su djetetov spol onima vani bacanjem šešira u zrak (ruke su bile prekrižene ako je beba bila djevojčica). Kralj Luj XIV., blistavi Kralj Sunce, viknuo je kroz prozor svojim podanicima u dvorištu: “Kraljica je rodila dječaka!”
Za mnoge kraljevske žene, pritisak da se osigura nasljednik započeo bi čim su svadbene svečanosti završile.
Tijekom cijele trudnoće kraljevske su majke bile pod stalnim nadzorom.
Porođaj Marije Antoanete
Jedan od najiščekivanijih porođaja u povijesti bio je prvi porođaj kraljice Marije Antoanete 1778. Iako je njezina majka, carica Marija Terezija, prestala s javnim porođajima u Austriji, Marija Antoaneta nije uspjela promijeniti ukorijenjene običaje u Versaillesu. Rano ujutro 19. prosinca, kraljica je pozvonila, označavajući da je njezin porođaj počeo.
U Versaillesu je ubrzo postalo vrlo kaotično jer su radoznali promatrači žurili u smjeru kraljičinih odaja. Većina je promatrača uglavnom bila u vanjskim prostorijama kao što je galerija, ali u općoj gužvi, nekolicina ih je uspjela ući i u unutarnje prostorije i u rađaonicu.
Uza sve to uzbuđenje, sama je kraljica bila praktički zaboravljena. Marija Antoaneta rodila je djevojčicu koju su po baki nazvali Marija Terezija. Iako dijete nije bilo željeni dječak, kraljičine su se odaje nakon porođaja napunile ljudima i postalo je toliko zagušljivo da se Marija Antoaneta onesvijestila.
Trebalo je nekoliko minuta da netko primijetio da je kraljica u nesvijesti.
Sljedećih 18 dana Marija Antoaneta ostala je u krevetu. Budući da je rodila djevojčicu, mogla je mnogo vremena provoditi s njom.
Porođaj Katarine Velike
Takve sreće nije bila buduća ruska carica Katarina Velika. 1754. ruska carica Elizabeta zatvorila je Katarinu u dvije male sobe u Ljetnoj palači, gdje je tjednima izolirana i bez društva čekala porođaj.
Odmah nakon što je Katarina na malom, tvrdom madracu rodila svojega sina Pavla, carica Elizabeta odnijela je novog nasljednika. Katarinin suprug Petar III., okrutan, mentalno bolestan nasljednik prijestolja Romanovih, slijedio je taj primjer.
Iscprljena Katarina ostala je drhtati na podu više od tri sata bez vode i pomoći, sve dok se babica nije vratila. Konačno su je smjestili u krevet, a potom je mjesecima ostavljena u sobi. Ne mogavši vidjeti svoje dijete, Katarina je umjesto toga isplanirala svoju osvetu.
Protokol Margarete Beaufort
Bilo je i povremenih pokušaja da se budućim kraljevskim majkama pruži umirujuće iskustvo rađanja. Margareta Beaufort, strašna, otporna majka engleskog kralja Henrika VII., doživjela je užasan porođaj u dobi od 13 godina, kada je bila u bijegu tijekom Rata ruža. Ova trauma ostavila je, razumljivo, psihičke, a i fizičke (nije više mogla imati djecu) tragove na mladoj kraljici.
Kada je njezin sin postao kralj, Margareta je propisala protokol, kojega se trebalo pridržavati tijekom rađanja svih njezinih unuka. Buduća je majka mogla izabrati prostoriju u kojoj će se poroditi. Sve je u prostoriji moralo biti ukrašeno i zastrto bogatom tkaninom, osim jednog prozora koji mora biti postavljen tako da buduća majka ima svjetla kada to poželi.
Nekoliko tjedana prije porođaja, kraljevska majka imala bi posljednju oproštajnu zabavu sa svojim muškim slugama. Prihvatila bi „prisnost“, a zatim ušla u“ženski svijet“, gdje su bile samo žene koje su ispunjavale i odrađivale sve što je budućoj majci trebalo. Ako je preživjela porođaj, mlada je majka bila odvojena u svojoj sobi 40 dana i odmarala se pripremajući se za povratak.
Premda je smrtnost dojenčadi i majki bila velika za sve društvene slojeve, kraljevski su roditelji ipak imali su pristup mnogim medicinskim inovacijama koje obični ljudi nisu imali. Profesionalna primalja pojavila se u Francuskoj u 17. stoljeću, a kraljevske žene zapošljavale su najsposobnije babice svoga vremena. Elite su također imale pristup obećavajućem novom alatu: akušerskim kliještima. 1853. kraljica Viktorija šokirala je mnoge kada je koristila kloroform kako bi ublažila bol tijekom rođenja kneza Leopolda.
Iako je zanimanje javnosti za dolazak na svijet budućih kraljeva i kraljica jednako kao i prije dvjesto godina, u suvremenom je svijetu porođaj, pa makar bio i kraljevski, mnogo privatnija stvar.
izvor: History